Pristupačna, uvijek sp­r­emna na razgovor, nasmijana... tako Terezu Albano, profesorku filologije i istorije Istočne Evrope pamte studenti sa Filozofkog fakulteta u Nikšiću, kao i poslenici medija sa kojima sarađuje kao službenik Ambasade Republike Italije. Tereza Albano već 20 godina živi u Crnoj Gori, za koje vrijeme je sa građanima ove zemlje proživjela što su i oni proživjeli.
• Vaš prvi susret sa Crnom Gorom?
– Bila je to jesen 1999. godine. Čuvenim brodom „Sveti Stefan”, odnosno „Svetac” kako su ga nazvali Crnogorci, stigla sam u Bar, a vozom do Podgorice, pa autobusom do Nikšića. Tom putovanju bih sad slobodno dala naslov „Ko to tamo peva”, jer baš kao u čuvenom filmu upoznala sam razne i nezaboravne likove, a razne dogodovštine sam doživjela. Tada sam prvi put slušala takozvanu turbofolk muziku - koja je bila lajtmotiv svih putovanja autobusom kroz Crnu Goru; tada sam po prvi put čula onu čuvenu „Čegović si mala?” koja me ostavila bez riječi! Naime, iako sam tada pričala prilično dobro vaš jezik, ipak nisam još uvijek znala te vaše posebne, stare izraze.
• Šta Vam je prvo upalo u oči kada ste došli u našu zemlju?
– To je baš teško pitanje. Nisam došla u Crnu Goru, već u Nikšić koji je tada, kao i sada, po svemu veoma poseban. Nikoga nisam znala tada, dok su mene svi znali. Nije bilo puno stranaca u tom periodu u gradu pod Trebjesom... Svima je na neki način bilo čudno što je jedna mlada Italijanka napustila tzv. zemlju snova, gdje su svi veseli, lijepo obučeni, gdje se pjeva, jede i dobro živi, da bi živjela u Crnoj Gori, odnosno u Nikšiću. Na početku je postojala sumnja da sam pobjegla od nečega ili od nekoga… Neko je čak podmetnuo – možda kroz šalu – da sam neki tajni agent. Kada su me Nikšićani bolje upoznali shvatili su da strast prema nečemu ili nekome može natjerati da se rade nevjerovatne stvari. Sigurno ta rečenica čudno zvuči pa bi bilo bolje da preciziram da je u mom slučaju u pitanju bila strast prema poslu. Nakon 20 godina ovdje, mogu slobodno da kažem da nikada, ni u jednom trenutku, mi nije bilo žao što sam odlučila da živim tu.
• Kako je reagovala vaša porodica kada ste im te 1999. rekli da idete u Jugoslaviju, zemlju pod embargom?
– Veoma sam zahvalna svojoj porodici, svojim roditeljima jer su oni oduvijek bili voljni da bezrezervno prihvate svaki moj izbor. Naravno da su bili zabrinuti... puno... bio je rat, bio je embargo... Nisam došla zbog novca (iskreno rečeno plata je bila nikakva...), niti zbog ljubavi, niti sam od nekoga pobjegla... pa zašto? Međutim, nikada mi nisu ništa zabranili, poštujući sve moje želje. Zabrinutost postoji još uvijek, ali su oni bili ovdje nekoliko puta i vidjeli kako živim, da sam okružena ljudima koji me vole, da je meni lijepo.
• Dio ste našeg obrazovnog sistema od 1999. godine, svjedok ste svih njegovih reformi. Šta mislite o svemu tome?
– Kada sam stigla u Crnu Goru, zahvaljujući i poslu na Filozofskom fakultetu, imala sam priliku da bolje upoznam vaš obrazovni sistem i njegovo funkcionisanje. Neko vrijeme sam radila u nikšićkoj i u podgoričkoj gimnaziji i bila sam oduševljena znanjem tadašnjih đaka. Prve generacije „italijanista“ su bile sjajne...Polako taj entuzijazam kao da je nestao. Možda radi reforme na globalnom nivou, koja povećava kvantitet, a smanjuje kvalitet; ili jednostavno zbog novog načina života koji u svemu nameće neku brzinu, pa i u učenju, imamo računar, imamo Google, imamo druga i brža sredstva koja će nam olakšati život, jer ćemo sve što nam treba za sekund naći, bez razmišljanja, bez kritičkog osvrta na stvari i na svijet.
• Došli ste kod nas neposredno nakon bombardovanja. Čega se sjećate iz tog vremena?
– Mogu Vam reći da nije bilo lako. Usred nikšićke zime sjećam se da smo bili osam sati dnevno bez struje. Kad je struja noću nestala, nije bilo teško preživjeti hladnoću, ali tokom dana... Bože, kako je bilo hladno!...U tim trenucima su mi u glavi odzvanjale riječi mog djeda koji me uvijek opominjao što nikada ne gasim svjetla u kući. Bio je u pravu…dođe vrijeme kada sve što uzmete zdravo za gotovo više nije tako. Sada gasim svuda svjetlo…nikada se ne zna! Nije bilo lako ni komunicirati sa Italijom. Sjećam se da su nas jednom odveli u neku sobu, u zgradi Fakulteta, da nam daju neke namirnice, kao dodatak plati. Ulje, šećer, so i brašno… a na kutiji brašna bio je natpis „poklon italijanske vlade i italijanskog naroda!”… „Pa ja pripadam italijanskom narodu”, rekla sam sebi…i nisam to uzela.
• Koji Vam je najdraži grad u Crnoj Gori?
– Moj omiljeni grad, odnosno jedini grad gdje bih živjela u Crnoj Gori, je Nikšić. Znam da će ta izjava izazvati razne reakcije. Kada to kažem, recimo studentima, svi su iznenađeni. A pošto mislim da gradove čine ljudi, ja sam se od prvog dana u Nikšiću osjećala kao u svom gradu. Posao me nažalost odveo negdje drugo, ali tamo imam najbolje prijatelje, tamo su mi nezaboravni ljudi, kolege, komšije… tamo mi je nekako ostalo srce. Kad god mogu, svratim na kafu u Nikšić… dovoljno mi je da pređem čuveni korzo, da popijem kafu i napunim baterije do sledećeg dolaska tamo.
• Šta mislite o građanima Crne Gore? Šta nam nedostaje a čega je višak...
– Ako mi dozvolite, uz svo poštovanje i naklonost koju osjećam prema Crnogorcima i Crnogorkama, htjela bih samo dodati nešto: želju da budu uvijek svoj, odnosno to što jesu; želju da budu zainteresovani za suštinu, a ne za formu; želju da budu radoznali, jer radoznalost gura svijet naprijed. Dodala bih i želju za otkrivanje i učenje novih stvari, za upoznavanje novih ljudi i novih stvarnosti, jer sve to podrazumijeva više kulture, socijalnu integraciju, prihvatanje različitosti.
• Praznike, Božić i Novu proslavljate sa svojima u Italiji.
– Božić je za mene prije svega porodični praznik i predstavlja neprocjenjivo vrijeme koje provodim sa porodicom i voljenima. To je na neki način pokušaj da nadoknadim vrijeme koje tokom godine ne provodim sa svojim roditeljima. Izuzetan je osjećaj vratiti se kući poslije mnogo vremena i pronaći svjetla jaslica koja me čekaju.
S.ĆETKOVIĆ

Želim nam da uvijek imamo hrabrost i snagu da sočimo s problemima
• Šta ste poželjeli sebi, svojim sunarodnicima i nama u Crnoj Gori za Novu godinu?
– Bilo bi banalno poželjeti svima sreću, zdravlje, dobar posao, ispunjenje životnih želja i ciljeva. Ipak, znamo da život nije jednostavan, da postoje neprestani izazovi, svakodnevni problemi bez obzira na starosnu dob ili socijalni status. Voljela bih da moji sunarodnici i Crnogorci, koji su takođe moji sunarodnici, uvijek imaju snagu i hrabrost da se suoče sa problemima i svakodnevnim izazovima, i da, iako padnu, mogu da ustanu i da se nikada ne odriču odlučnosti i volje da se bore, kako bi postigli ono što žele. Sebi? Suočiti se sa dnevnim izazovima uvijek sa osmijehom na licu i... ovo će da zvuči uobraženo...možda počasno crnogorsko državljanstvo, s obzirom na to da nije dozvoljeno imati dvojino.